Dijelovi Učke i Ćićarije koji pripadaju zoni bukovih šuma mogli bi se također po svojim osnovnim značajkama pribrojiti kontinentalnom prostoru Primorsko-goranske i Istarske županije.
Ipak, oni se odlikuju i nekim svojim posebnim prirodnim obilježjima jer Ćićarija, i naročito Učka, predstavljaju izolirane mediteranske planine čije bukove šume strše kao otoci iznad submediteranskog područja, odnosno nisu u kontinuitetu povezane s kontinentalnim prostranstvima bukovih šuma.
To uvjetuje poseban status, te osebujnost i izrazitu zanimljivost i vrijednost Učke i Ćićarije u prirodoznanstvenom pogledu, što je i bio jedan od razloga izdvajanja ovog prostora kao parka prirode.
Neka teže pristupačna područja Učke i Ćićarije i danas su nedovoljno istražena, pa su proteklih godina i započeta sustavna istraživanja flore kako bi se obnovilo i produbilo znanje o pojedinim vrstama i njihovoj rasprostranjenosti, te na vrijeme primijetili mogući negativni utjecaji na njihove populacije.
Šume
Šumska staništa na području Parka prirode Učka su najbrojnija te pokrivaju preko 70% ukupne površine Parka. Najupečatljivija osobitost Učke i Ćićarije u prirodoznanstvenom pogledu svakako je pojavljivanje bukovih šuma u vršnim dijelovima, iznad 800 m, koje nisu u kontinuitetu povezane s ostatkom bukovih šuma u primorskom nizu Dinarskih planina te strše kao izdvojeni otoci iznad submediteranskog područja. Najveći dio bukovih šuma Učke i Ćićarije pripada zajednici primorske bukove šume koja pokazuje izrazite prijelazne značajke mediterana prema kontinentu, a samo je najviši vrh Učke obrastao i pretplaninskom šumom bukve.
U mediteransko-planinskom vegetacijskom pojasu najveću važnost u šumskom pokrivaču imaju šume crnog graba i jesenske šašike, te hrasta.
Od drugih, manje zastupljenijih šumskih zajednica, svakako treba spomenuti submediteransku šumu pitomog kestena na istočnim padinama, te šumu hrasta medunca i bijelog graba koja se danas može naći u obliku degradiranih šikara i panjača u najtoplijim dijelovima Parka.
Na području Parka nalaze se i razmjerno velike površine pošumljene kulturama četinjača, poglavito crnog bora(Pinus nigra) i smreke (Picea abies).
U šumama živi veliki broj ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta kao npr. lovorasti likovac (Daphne laureola), pasji zub (Erythronium dens-canis) ili ljiljan zlatan (Lilium martagon), itd. Sve tri navedene vrste su rijetke i ugrožene, ali još uvijek i česta meta izletnicima koji ih vole brati.
Travnjaci
Travnjaci Učke i Ćićarije nastali su kroz više tisućljeća potiskivanja šumske vegetacije ljudskim djelovanjem i danas predstavljaju značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta zbog osebujne i bogate flore i faune. Tako danas na području Parka nailazimo na niz različitih travnjačkih zajednica koje su se razvile ovisno o načinu gospodarenja i općim ekološkim uvjetima kao što su geološka podloga, dubina tla, nagib, nadmorska visina itd. Većina tih travnjačkih površina koristila se u svrhu ispaše, a dio kao livade košanice za dobivanje sijena. Danas je takvih površina na kojima se aktivno gospodari sve manje, jer je stočni fond sveden na povijesni minimum.
Na travnjacima nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta kao što su žuta sirištara (Gentiana lutea), križna sirištara (Gentiana cruciata), zvjezdasti ljiljan (Lilium bulbiferum), zvjezdastocvjetni sunovrat (Narcissus radiiflorus), itd. Žuta sirištara je ujedno i ugrožena vrsta koju ljudi, unatoč zakonskoj zabrani, često iskopavaju zbog ljekovitih svojstava korijena, dok o križnoj sirištari (Gentiana cruciata) ovisi opstanak velikog gorskog plavca koji spada među pet najugroženijih danjih europskih vrsta leptira.
Najzastupljenija i najbolje proučena zajednica gorskih travnjaka Učke je zajednica vlasastog zmijka i pjegavog jastrebnjaka, koja zbog florističkog bogatstva i rijetkih biljnih vrsta zaslužuje posebnu pažnju. Veće površine nalaze se oko Vele Učke te na flišnom pojasu južno od Poklona s istočne strane najvišeg grebena Učke. Slikoviti pašnjaci s uskolisnom šašikom (Sesleria juncifolia) zauzimaju manje površine na Vojaku i grebenu Brguda, a veće površine travnjaka nalazimo i na području Ćićarije, npr. u udolinama Vela i Mala Sapca, gdje ih polako osvaja šikara i šuma. Pašnjaci kovilja i ljekovite kadulje najzastupljeniji su tip pašnjaka u gotovo cijelom submediteranskom podnožju Učke, međutim, kao i ostale travnjačke zajednice u Parku, zahvaćene su snažnim procesom zarastanja šikarom. Kadulja (Salvia officinalis), osim što je poznata ljekovita biljka, nadasve je cijenjena i kao ispaša za pčele te daje med izvrsne kvalitete. U mediteransko-planinskom vegetacijskom pojasu Parka zastupljeno je nekoliko kamenjarskih pašnjačkih zajednica od kojih je najpoznatija i najuočljivija zajednica šaša crljenca i žute krške zečine. Ova zajednica u svom bogatom flornom sastavu ujedinjuje mnoge zanimljive predstavnike biljnog svijeta Učke, pa se odlikuje velikom šarolikošću u doba cvatnje pojedinih vrsta. Mjestimice se izdvajaju površine s travom perastim koviljem (Stipa pennata), što je osobito uočljivo u vrijeme kad se zrelo svilenasto osje ove trave povija pod blagim vjetrom.
Vlažna i slatkovodna staništa
Osim travnatih površina, ugrožene vrste u manjem broju nastanjuju i druge vegetacijske zone, uključujući i pukotine stijena i točila, šikare, ali i vlažna i slatkovodna područja gdje nalazimo vrstu smeđi šilj (Cyperus fuscus), osjetljivu vrstu koja je do sada pronađena samo uz područje lokve Rovozna.
Stijene i točila
Od zajednica točila na Učki, u pojasu bukovih šuma razvija se još jedna endemska zajednica stijenjarske iglice i bradavičaste krasuljice (Geranio – Antriscetum fumarioides (Domac) H-ić 1962), koja je zastupljena na točilima u pojasu primorske bukove šume.
