Baš kao i danas, voda je i u prošlosti predstavljala osnovni resurs za boravak ljudi na nekom prostoru. 14 000 godina dugu povijest čovjekove djelatnosti na Učki najvećim dijelom dugujemo dostatnim zalihama vode.

U hidrološkom i hidrogeološkom smislu područje planinskog hrpta Učke pripada slivu rijeke Raše (zapadno) i slivu priobalnih izvora od Plominske drage do uvale Preluka (istočno). Posebno zanimljivu hidrogeološku cjelinu čini vršni hrbat sjeverne Učke, gdje su, zbog svoje velike upojnosti i vodopropusnosti, raspucani i okršeni gornjokredni vapnenci postali kolektori podzemnih voda. Vapnenci leže na vodonepropusnim naslagama fliša pa se zato višak akumulirane podzemne vode prelijeva na njihovom spoju. Kao rezultat toga, u podnožju grebena nalazi se višeizvora čija je voda izuzetno visoke kakvoće i koristi se za potrebe vodoopskrbe liburnijskog područja.

Na padinama Učke morfološki je izraženo i više duboko usječenih bujičnih dolina kilometarskih dimenzija, od kojih posebno izdvajamo doline Medveje i Mošćeničke Drage. One su dobrim dijelom godine suhe, a veće količine vode javljaju se u razdobljima s dovoljno obilnim padalinama, zbog čega takve tokove nazivamo bujičnim. Najdulji bujični vodotoci su Potok koji teče do mora u Mošćeničkoj Dragi, bujica koja teče do uvale Medveje i potok Banina koji utječe u more u Iki.

Zanimljivo je spomenuti da su pred nekoliko desetljeća mnoge današnje bujice bile stalni tokovi, međutim, uslijed izmijenjenih hidroloških i klimatskih prilika, kao i kaptiranja prirodnih izvora za vodoopskrbu, danas su to tek povremene tekućice.

Na području Parka zabilježeno je i 50 krških lokvi koje su u prošlom stoljeću redovito održavali mještani obližnjih sela kako bi u bezvodnim područjima Učke i Ćićarije osigurali vodu za stoku i poljoprivredne aktivnosti. Danas je, naravno, ta funkcija zanemarena, ali s obzirom na malu dostupnost vode u krškom području lokve imaju važnu ulogu nizu biljnih i životinjskih vrsta kao jedino stanište za opstanak.